Danas u Splitu navodno lakše možes nač lokal gdje se cajkaje Ceca nego kanta Coce. Dok Giboni puni koncertne sale u Beogradu, mladi iz cjele ‘regije’ godinama idu na Exit festival. Filmovi iz Beograda redovito postanu hit u Biogradu, Bugojnu i Bitoli. Taj pretežito kulturološki ali i gospodarski fenomen je 2009 opazio i opisao Britaniski novinar Tim Judah. Nazvao je taj proces Jugosfera u članku za neo-liberalni Britanski tjednik ‘The Economist’. Taj proces, koji prema skepticima ,nikako nesmije biti shvačen kao fait accompli ili povratak Jugoslavije’ navodno več godinama zbližava razdvojene države jugo-istočne Evrope u području kulture, gospodarstva i šport. Britanski publicist nastavlja da je taj proces pozitivan, jer i največa država na tome prostoru jedva dostiže broj stanovnika jednog prosječnog kineskog grada. Ako se ekonomske veze razvijaju, zemlje Jugosfere mogu bolje zajedno konkurirat na svjetskom tržištu. Možda ? Ili možda ne. Nogometne utakmice između Hrvatske i Srbije još su uvijek nesigurne za nedomače navijače. Škole u nekim mjestima poput Sarajeva opasno posječaju na segregaciju Cipra ili čak Južne Afrike prije 90ih. Trajajuči i surovi građanski bjes protiv čiriličnik natpisa u Vukovaru svjedoči da Jugosfera nije svugdje dogurala daleko.
Što je to Jugosfera? Dali ona uopče postoji van zamišljanja stranih novinara, vozača Yuga i čelavih pionira? Dali je ona permanentna i značajna pojava? Ili samo kratka flirt faza kao sto je bio brak Severine i Popovića? Ko u njoj sudjeluje? I koliko? Netko ko zna neku varijantu juzno-slavenskih jezika? Ili netko ko navija za Noleta tokom Grand Slama? Na ovo i više pitanja odgovarali su regionalni eksperti, doktorant I novinari na seminaru organizirano na Bečkome sveučilištu pod naslovom ‘The Yugosphere’ an emerging transnational identity in South-Eastern Europe’ pod potkroviteljstvom Wiener Osteuropaforum. Sudjelovali su bivši Srbijanski ministar vanjskih poslova Goran Svilanović, representativac OSCEa za slobodu medije Dunja Mijatović te dopisnik iz jugo-istočne Evrope Neue Zürcher Zeitung Andreas Ernst.
Sjedeči ispod ogromne slike cara Franja Josipa, bivši minister Svilanović je elokventno i šarmantno sintagmu Jugosfere opisao preko anegdote svojega djeteta koje se čudila prilikom prvog posjeta Zagrebu da moze razumijeti Zagrebčane. Možda je bilo zanimljivije njegov komentar da : ,Regionalnih sastanak zemalja sa područja Jugo-Istočne Evrope, tj zemlje bivše Jugoslavije plus druge nam je pokazalo kako zemlje koje su nekada bili u istoj državi ko-operiraju skupa kad treba izglasat odlučnu rezoluciju protiv Rumunjske i Albanije’.Dunja Svilanović je kao mnogi spomenula da manjak neutralnosti sintagme znači da se teško može nešto konkretno dokazat posto Jugosfera je preslična Jugonostaligiji ili Jugoslaviji.
Istraživajuči sintagmu, izgleda da se najrelevantniji komentar nalazi u području knjizevnosti. Slovenski pisac Ales Debeljak, koji na Bečkome Institut für die Wissenschaften vom Menschen piše knjigu od piscima Yutlantide, knjizevnosti potonule države navodi da: ‘Kao što je integracija južnih Slovena u Jugoslaviji bila nepotpuna, i dezintegracija nije potpuna, tj. može se očekivati da će ekonomske, sportske i slićne veze obnovljene ili na novo upostavljene u »regionu«, poput mreže takvih oblika suradnje o kojoj govori Tim Judah u Jugosferi, i da nije tek flirt faza. Nije brak, ali nije tek površna simpatija.’
Neizbježljiv je zaključak da prednosti Jugosfere se sastoji da ljudi razmisljaju vise ekonomski nego politički. Sa druge strane, Jugosfera postoji zato jer gospodin Judah želi da postoji. Tako moze u Foreign Office pojednostavnit i polozit teorije o ‘regiji’, koju javnost več godinama ne zanima toliko koliko ih je zanimala tokom devedesetih kada je Judah izgradio svoju karijeru prateći burne ‘Balkanske’ događaje. Treba se još istražit gdje je Jugosfera najprisutnija. Dali je ona kao Evropa ili Kakanija, više prisutna van regije nego u njoj sami. Do tada če ostat samo loša, naivna i neuspjela ideja, isto kao mnoge neuspjele Britanske ideje o tome području.